Evo mene opet nakon dužeg izbivanja. Dakle, preselila sam se. Internet nije bio spojen, loše isprike, znam. al evo. nadoknadit ću;D
Gledala sam neki dan emisiju o ljudima koji su stradali u prometnim nesrećama, a nije bila njihova krivica. Netko je bio pijan, nepažljiv štoli i autom se zabio u njih, pogodio ih motorom i takodalje. uglavnom. bile su obitelji tih poginulih ljudi. pričali su kako su se počinitelji izvukli bez kazne, kako su pušteni iz zatvore zbog navodnog dobrog vladanja i slično. to me stvarno pogodilo. te obitelji. bilo je užasno. plakali su. bili su tako bespomoćni. unatoč tome što ja ne znam baš dobro pisati ovo sam posvetila njima.
dakle.
Hej prijatelju. Okreni se, poslušaj me. Zovem te. Da, tebe. Kako misliš, ne sječaš me se ? Zar sam već zaboravljena ? Moji inicijali u crnoj kronici odavno su izbljedjeli, nisu li ? Ja sam jednom bila poput tebe. Moje hladne usnice nekad su se smijale, moje zatvorene oči nekad su žmirkale kad bi ugledale svijetlost dana. Da, bila sam baš poput tebe. Imala sam prijatelje, voljela sam. Ali to se promjenilo. U jednom trenutku. U jednoj sekundi. Možeš li vjerovati ? U jednoj sekundi moje oči su se sklopile i pustile zadnju suzu koja je otkotrljala do mojih usana i nestala. Nestala zajedno sa mojim zadnjim smješkom, nestala samnom. Sjećam se te sekunde, te duge, proklete sekunde. Naravno da se sjećam. Škripanje kočnica, lom stakla, odjednom sam pala, nisam mogla disati, plakala sam. Nikog nije bilo blizu mene. Možeš li zamisliti ? Nikog. Nikog da mi stisne ruku i da kaže kako će sve biti uredu. Nisam znala što da radim. Htjela sam sklopiti ruke, pomoliti se, ali nisam mogla. Nisam ih mogla ni pomaknuti. Odjednom, ništa više nisam osjećala. Ni bol, ni hladnoću, ni strah. Jednostavno ništa.Mogu zamisliti lica mojih roditelja i prijatelja kad su me vidjeli. Krvavu, hladnu, blijedu i bezživotnu. Sad mi ih je žao. Znam da nije bila moja krivica, ali žao mi je. Trebala sam im češće govoriti da ih volim, pokazivati im koliko mi znače. A značili su mi mnogo. Značili su mi sve. Baš kao što tebi znače tvoji najmiliji, prijatelju. Zato ih se sjeti, posjeti ih, reci koju topli riječ. Bit će im drago, vjerujem da hoće. Jer nikad ne znaš kad ćeš drugi put imati priliku. Stisnuti im ruku ili priviti im se u zagrljaj.
|